Zima nosi neku posebnu mirnoću i tišinu. Sve je ogoljeno, usporeno i svedeno na bitno. U toj tišini, dok dani kratko traju, a priroda se povlači u sebe, i mi ostajemo sami sa sobom – s mislima koje inače preglasno vrijeme lako ušutka.
Svake zime ponavlja se isti ritual. Kalendar se okrene, godina dobije novi broj, a od nas se očekuje da budemo odlučniji, hrabriji i učinkovitiji nego jučer. Kao da je siječanj osobni reset gumb, a život projekt koji mora imati plan, rok i mjerljive ciljeve.
I baš tada, dok se sva priroda oko nas odmara i skuplja snagu za novo buđenje, mi često podliježemo kolektivnoj potrebi za novim početkom, od sebe tražimo više, donosimo važne životne odluke, započinjemo biti novi, bolji mi. Zahtijevamo, sami od sebe, više discipline, više jasnoće, više odlučnosti. Kao da nova godina mora početi snažno, vidljivo, s planom koji ne ostavlja prostor za kolebanje.
A meni se s godinama čini da je to možda i najveći nesporazum koji imamo s promjenom. I s godinama imam sve veći otpor do toga. Jer promjena, barem ona koja nešto znači ostaje, rijetko dolazi s velikim riječima i zadanim rokovima. Dolazi tiho, gotovo neprimjetno, često u trenucima kada smo spremni priznati da ne znamo točno kamo idemo, ali osjećamo da dosadašnji ritam više nije održiv.
I nemaju veze s kalendarom. Dođu tada kada sazrijete i kad više jednostavno ne može biti isto kao prije. Ne zato što morate, jer je 1.1., nego zato što ste iznutra prerasli sve ono što više niste. Možete zamisliti to kao neku vrste čahure iz koje ste izašli jer ste se razvili u nešto veće. I u što se nikada više ne možete vratiti. I tada je potrebno plivati. Okrenuto leđa onom što je bilo i čega nije bilo i svemu što je trebalo biti. I poznatim obalama i dalekim vodama. Plivati i isplivati.
To su trenuci kad odluke koje ste donosili do tada izgube težinu. I kad ostane samo jedna. Ona najvažnija.
Bilo je razdoblja u kojima sam i ja novu godinu dočekivala s jasnim popisima Znam točno kako ću se hraniti, koliko ću se kretati, što ću prestati raditi i što ću napokon početi. I gotovo uvijek bi se, već negdje sredinom siječnja, taj unutarnji entuzijazam sudario s umorom, s realnim životom, s danima koji nisu imali snage za ambiciju. Pročitala sam negdje podatak da samo 8% osoba ustraju u svojim novogodišnjim odlukama.
Zato i ne mogu reći da sam bila iznenađena kad bih odustala. Više me zanimalo zašto se to ponavlja. Što to u meni nije dovoljno sazrelo da bih bila dovoljno snažna i dosljedna.
U jednom trenutku sam, pomalo umorna od vlastitih pokušaja, odlučila da neću donositi novogodišnje odluke. Ne zato što sam digla ruke, nego zato što sam prvi put osjetila potrebu da si dam prostor, bez potrebe da odmah nešto mijenjam.
I to je za mene bio početak. Ne spektakularan, ne vidljiv drugima, ali stvaran. Oslobađajući, rekla bih.
Učenje sporosti
Zima me naučila sporosti na način na koji to nijedno drugo godišnje doba ne može. Naučila me da ne moram uvijek znati što je sljedeći korak, da je ponekad dovoljno osjetiti da je vrijeme za stanku, za tišinu, za povlačenje.
Počela sam primjećivati koliko često ignoriram signale tijela jer se ne uklapaju u ono što sam si zamislila kao “dobar dan”. Umor koji bih prije tumačila kao slabost, počela sam doživljavati kao informaciju. Napetost kao poziv na usporavanje, a ne kao prepreku.
I tek tada su se počele događati promjene koje nisam morala održavati silom.
Mali koraci koji nisu planirani
Neke od tih promjena nisu došle kroz odluku, nego kroz iskustvo. Topla voda s limunom ujutro, primjerice, nije postala navika samo zato jer sam je negdje pročitala, nego zato što ju je moje tijelo prihvatilo i jer mi je pomagala da dan započnem s ritualima, bez naglog prijelaza. Za mene je to znak da se tijelo probudi prije nego što ga preplavi sve ono što dolazi s vanjskim svijetom. Naravno, i da se hidratizira i odradi sve one kemijske reakcije koje su nužne za moje tijelo.
Šetnje su prestale biti aktivnost kad sam prestala računati koliko traju i koliko sam koraka napravila. Postale su način da se vratim sebi, da razbistrim misli, da se sjetim da nisam stalno u funkciji nekog cilja. Postale su način da udahnem kisik i pozdravim drveće u svojoj blizini.
Gibanje je izgubilo formu obaveze onog trenutka kada sam si dopustila da bude neuredno, kratko, ponekad jedva primjetno, ali prisutno onda kada mi je tijelo to tražilo. Tada je za mene gibanje postalo način da se povežem sa sobom i da ponovno uspostavim energijske tokove da slobodno teku.
Promjena koja se ne nameće
Sve to su manje promjene, iako meni i za moj odnos prema tijelu i životu kao takve značajne.
No, najveća promjena dogodila se u mom odnosu prema sebi. Prestala sam se tretirati kao nemoguću misiju koju treba stalno ispunjavati i počela sam se doživljavati kao biće koje ima svoje cikluse, svoje zime i svoja proljeća.
Zima me ne uči kako biti bolja, nego kako biti prisutnija. Kako prepoznati trenutke kada je dovoljno to što jesam, bez potrebe da išta popravljam. Naravno da treba popravljati, ali postoji vrijeme kada se to radi.
Zato bih odnos do sebe izdvojila. Jer po mom mišljenju je to jedina promjena koja nam u ovom razdoblju stvarno treba – ne nova verzija sebe, nego dublji odnos s onom koja već postoji.
Ako nešto želimo ponijeti u novo vrijeme, možda to ne mora biti odluka. Možda je dovoljno malo pomicanje, jedva vidljivo, ali iskreno.
Jedan mali korak koji ne traži objašnjenje.
Jedan tihi pristanak na vlastiti ritam.
Sve ostalo može pričekati proljeće.