Dva dana obilne kiše isprala su meteorološko ljeto i preobrazila šumu. Tlo je bilo natopljeno, lišće oprano, a zrak zasićen vlagom koja je nosila miris zemlje i smole. Kad se trećeg dana sunce probilo kroz krošnje, činilo se kao da je cijela priroda prodisala, kao da je svaka kap kiše bila priprema za ovaj trenutak obnove i svježine. Bio je to savršen okvir za naše okupljanje – šumsku kupku kojom smo se oprostile od meteorološkog ljeta.
Bilo nas je desetak, žena različitih dobi i životnih priča. Na prvi pogled toliko različite, a u šumi nevjerojatno povezane. Svaka je nosila svoju priču, a sve zajedno dijelile smo snagu, nježnost i otvorenost za iskustvo.
Posebnu dimenziju susretu donijela je i jedna sudionica – kvantna fizičarka. Ona je svoju refleksiju podijelila iz znanstvene perspektive, kroz jezik atoma, čestica i vibracija. Govorila je kako sve što postoji u svojoj srži nije ništa drugo nego energija koja vibrira na određenoj frekvenciji. Ta spoznaja odjednom je povezala naše doživljaje sa širim razumijevanjem: ono što u šumi osjećamo kao mir, lakoću ili slobodu – zapravo je promjena vibracije našeg bića.
Naš razgovor se tada spontano proširio na pitanje: kako podizati vlastite vibracije?
Razmjenjivale smo ideje i iskustva – kroz boje koje nosimo, kroz hranu kojom hranimo tijelo, kroz osjećaje kojima njegujemo dušu. Shvatile smo da izbori koje činimo svakodnevno nisu mali – svaki od njih je vibracija koju odašiljemo i vraćamo sebi.
U jednom posebnom trenutku, dok smo sjedile zatvorenih očiju i prepuštale se mojoj vođenoj vizualizaciji, iznenada je zapuhao vjetar. Kao da nam je priroda poslala svoju poruku: sloboda je u nama, i uvijek smo podržane. Bio je to šapat šume, potvrda da je ono što osjećamo snažno Postale smo svjesne jednostavne, ali duboke istine: sve je energija. Bez kiše ne bismo osjetile toliku svježinu. Sunce koje se pojavilo nakon kiše nije bilo samo svjetlost – postalo je simbol obnove, unutarnje lakoće i radosti.
Oproštaj od ljeta tako je postao mnogo više od simbolike jednog datuma. Naš oproštaj od ljeta pretvorio u slavlje života. U slavlje slobode, autentičnosti i zahvalnosti. Jesen nije kraj – ona je novi početak, prilika da uđemo u promjenu sa srcem punim svježine i unutarnje snage.
I uvijek, iznova, iznenadi me ljepota zajedništva. Svaka žena koju vodim u kupku unese svoju jedinstvenu energiju. Zajedno stvaramo polje koje je svaki put drugačije, a uvijek snažno. Za mene je to doživljaj koji me napuni, koji me podsjeti da je ovaj rad dar i poziv. A na kraju – često padaju zagrljaji. Oni tihi, topli zagrljaji u kojima se osjeti zahvalnost, povezanost i ono neizrecivo što se dogodi kad priroda i ljudi dišu istim ritmom.
Ne zaboravite – jesen dolazi kao prilika – da nastavimo podizati svoje vibracije, njegovati slobodu i autentičnost te graditi život u skladu s prirodom.