Ožujak dolazi s cvijećem, lijepim riječima i porukama o ženskoj snazi.
Na jedan dan svijet kao da primijeti koliko žene nose. Brigu. Pamćenje. Organizaciju. Nevidljive zadatke koji drže obitelji, odnose, domove i živote na okupu.
A onda dan prođe. Cvijeće ostane u vazi. Poruke nestanu. A mnoge žene se vrate istom ritmu: poslu, kući, djeci, roditeljima, partnerima, obvezama i tihom popisu u glavi koji nikada ne završava.
Zato se ponekad pitam: što zapravo slavimo? Žensku snagu? Ili to što smo se navikli da žene izdrže previše?
Ožujak je neobičan mjesec. Kalendar kaže da dolazi proljeće, ali tijelo često još nosi zimu. Dani su dulji, ali jutra znaju biti hladna. Pupoljci su tu, ali nisu svi spremni otvoriti se.
Priroda ne žuri. Prije cvijeta, korijenje već radi u tišini. Sjeme se pomiče pod zemljom. Stablo se budi iznutra, prije nego što se na granama pojavi zelenilo.
Možda je to lekcija koju trebamo čuti. Ne cvate svaka žena u ožujku. Neke su umorne. Neke se oporavljaju od zime koju nitko nije vidio. Neke tek ponovno počinju osjećati sebe. Neke nisu spremne za nove početke, planove, osmijehe i inspiraciju.
Neke žene ne cvatu. One puštaju korijenje. I to je također rast.
Živimo u svijetu koji voli vidljive rezultate. Brz napredak. Jasnu promjenu. Uredan život. Divimo se ženama koje sve stižu, sve pamte, sve organiziraju i pritom izgledaju kao da im nije teško.
Ali ponekad ono što nazivamo snagom nije snaga. Ponekad je to umor koji je naučio funkcionirati.
Prava snaga možda počinje tek onda kada žena prizna: ne mogu više ovako. Ne mogu uvijek biti dostupna. Ne mogu uvijek biti mirna. Ne mogu uvijek sve nositi, popravljati i razumjeti. To nije slabost. To je povratak sebi.
U prirodi je golo stablo jednako vrijedno kao ono koje cvate. Zima nije neuspjeh proljeća. Tišina nije znak da se ništa ne događa. Sve ima svoje vrijeme. I žena ima svoje vrijeme.
Kada vodim žene u šumu, često vidim koliko toga donose sa sobom. Čak i u tišini, dio njih još uvijek nešto rješava. Što treba napraviti. Kome treba odgovoriti. Što dolazi poslije.
A onda šuma polako učini ono što si često ne dopuštamo. Ne traži ništa. Ne treba da budemo korisne, lijepe, snažne, raspoložene ili dostupne. Samo nas primi.
I tijelo se polako sjeti. Ramena omekšaju. Dah se produbi. Pogled počne primjećivati boje. Uho ponovno čuje ptice. Koža osjeti zrak. Tijelo se prisjeti da nije samo alat za obveze, nego dom.
Možda ženama ne treba još jedan podsjetnik da su snažne. Možda im treba prostor u kojem ne moraju biti snažne cijelo vrijeme. Ne samo cvijeće. Nego vrijeme. Poštovanje. Odmor. Pomoć prije nego što se slome. Prostor da ponovno čuju vlastiti ritam.
Jer žena ne cvate zato što je ožujak. Žena cvate kada ima dovoljno sigurnosti, nježnosti i vremena da se vrati sebi.
A ponekad početak proljeća nije cvijet. Ponekad je korijen. Tih. Skriven. Živ. I raste u svoje vrijeme.